Video dokazuje povezanost Vlade u Sarajevu i Alije Izetbegovića, te vojnoga vrha Armije BiH sa islamističkim teroristima u BiH. Delićev govor jasno dokazuje kako su on i Izetbegović bili zapovjedno nadređeni islamističkim teroristima.
Dokument, čije detalje ekskluzivno otkrivamo, a koji je, kako doznajemo i dio istražnog spisa Državnog odvjetništva u predistražnim radnjama o korupciji i kriminalu u Upravi Hrvatske pošte, na čijem se čelu nalazi Robert Jukić, dokazuje kriminalnu spregu Uprave Hrvatske pošte, vrha HDZ-a, bivšeg premijera Sanadera, kao i vrha HDZ-ove vlasti, te uprava City Expressa i Hrvatskog telekoma, a sve kako bi se iz Hrvatske pošte kao državne tvrtke kroz operaciju namjeravane kupnje City Expressa izvukli deseci milijuna kuna. Kako bi postigli taj cilj, što dokazuje dokument kojeg posjedujem, Uprava Hrvatske pošte u dogovoru s upravama HT-a i City expressa potpisali su štetne raskide ugovora o poslovnoj suradnji, a sve kako bi poslove s HT-om umjesto HP-a preuzeo City Express, zbog čega je Hrvatska pošta namjerno oštećena za desetke milijuna kuna poslovne dobiti, dok je istovremeno namjerno takvim štetnim ugovorima povećavana vrijednost City Expressa kao privatne tvrtke, a kako bi se vrijednost tog privatnog poduzeća napuhala, prema nekim informacijama na čak 24 milijuna kuna, te kako bi po toj napuhanoj vrijednosti Hrvatska pošta kupila City Express, čime je vrh Sanaderove vlasti i HDZ-a namjeravao iz Hrvatske pošte izvući više od desetak milijuna kuna.
Ekskluzivno objavljujemo popis medija kojima je Uprava Hrvatske pošte kroz tzv. „marketinške usluge“ plaćala medijsku i novinarsku šutnju o korupciji i kriminalu u HP-u, tijekom 2011. godine. U medijima koji se nalaze na ovom popisu i koji su primali ovaj novac Hrvatske pošte, nije bilo moguće objaviti bilo kakvu informaciju o nezakonitostima u poslovanju Hrvatske pošte i nezakonitim postupcima Uprave HP-a. kao i na prethodnoj listi za 2010. godinu, i na ovoj za 2011. Nalaze se tzv. „vodeći hrvatski mediji“, poput EPH-ovog Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, 24sata i drugih. Prvi put objavljujemo cjeloviti popis onoga što slobodno možemo nazvati „Ugovorima o šutnji“ medija i novinara, kojima su vodeći mediji u zemlji postali dio korupcijskog klupka korumpirane političke elite na vlasti s jedne strane i kriminalne ekonomsko financijske elite s druge strane. Samo u 2011. Godini medijima je za šutnju o aferama u Hrvatskoj pošti plaćeno 4,5 milijuna kuna, od čega su najviše dobili: Večernji list, čak 1,1 milijuna kuna; EPH milijun 258 tisuća 910 kuna; Nacional 330 tisuća kuna; Novi list 299 tisuća kuna; Objektiv 96 tisuća kuna, a veliki iznosu su isplaćivani i Status Grupi, preko koje su ugovarane isplate internetskim portalima.
Necenzurirano.com ekskluzivno objavljuje jednu od najstrože čuvanih tajni tzv. „poslovnog uspjeha“ Uprave Hrvatskih pošta na čelu s Robertom Jukićem. Današnje izdanje Večernjeg lista objavilo je, naime, veliki članak kojim pokušava spriječiti smjenu Uprave Hrvatske pošte na čelu s Jukićem, koju mnogi zviždači danas sumnjiče za brojne korupcijske i kriminalne afere, kao i za umiješanost u Aferu Fimi media. Predistražne radnje protiv Jukića, kako doznajem od izvora bliskog Državnom odvjetništvu, pokrenuli su i USKOK i DORH, a pod posebnim povećalom našli su se marketinški ugovori Hrvatske pošte sa pojedinim medijskim kućama u Hrvatskoj. Ekskluzivno objavljujemo prvi dio popisa medija i poduzeća kojima je Hrvatska pošta kroz tobožnje marketinške usluge zapravo plaćala medijski reket, točnije smatra se kako je plaćanjem marketinških milijuna medijima, Jukić zapravo kupovao šutnju medija i novinara o korupciji i kriminalu u Hrvatskoj pošti.
Od početka Indexove kampanje u Slučaju ZAMP nisam, zapravo, branio nikoga kako mi mnogi spočitavaju i prigovaraju. Branio sam isključivo načela i pravila struke. Jedan od glavnih principa po kojem sam radio sve ove godine kao istraživački novinar bio je i ostao princip: kad nema dokaza – nemaš priču. Inicijalna informacija, indicija, nečija priča, uvijek je samo početni trag u novinarskom istraživanju neke teme. Često se pokaže da neka priča to i nije, kada jednostavno vidimo da za osnovne teze s kojima smo krenuli istraživati, nemamo dovoljno obranjivih dokaza. Čvrsti dokazi i argumenti, ili kako ja to često znam reći „papiri i dokumenti ili svjedočenje nekoliko vjerodostojnih neposrednih svjedoka“ jedino je što daje vjerodostojnost našim novinarskim istraživanjima. Ne naša imena. Uvijek ponavljam kada sam ja kao novinar u pitanju: „Ne vjerujte meni i mojim tekstovima, pogledajte dokumente koje objavljujem uz tekstove!“. Te sam principe i novinarska načela, barem sam tako mislio, dijelio i s mojim prijateljima i kolegama, među kojima je i Denis Latin.
Evo nas mediji i novinari već dva tjedna zampiraju tamo nekakvom aferom u koju je, kako to tvrde umišan i predsjednik Ivo Josipović. Iskreno, ni inače Indexu i Matiji Babiću ne virujen ni kad bi u sridu rekli da je srida, išla bi bome provjerit koji je dan. Pa ih zato i ne čitam nešto previše, ali ova medijska zampijada jednostavno me toliko počela nervirat da san odličila provjerit što su to Babić i njegova ekipa napisali. Cila se država trese u ritmu zampa već danima, novinari i mediji pozivaju Josipovića na ostavku i traže njegovu kaznenu odgovornost, pa san pomislila ko zna kakve su dokaze to objavili protiv Josipovića. Jer kad pitate prosječnog čitatelja o čemu se radi u aferi ZAMP onda će vam reći: pa eto Josipović je da posa svom prijatelju Vojkoviću, ovaj na tom poslu zarađuje milijune kuna godišnje, i onda od svega toga financijsku korist i dobit dili i sam Josipović. Tako je ta indexovska zampijada umisto primjera neke navodne korupcijske afere postala najbolji primjer medijske manipulacije i konstrukcije afere na poluistinama koje Babić i njegova ekipa kroz svoje medijske falsifikate serviraju javnosti.
Postoji, dakle, s jedne strane kriminalna ratnoprofiterska ekonomska elita koja prljavim novcem želi zaštititi svoje kriminalne, poslovne interese, i s druge strane korumpirani mediji, koji ovise o marketinškom novcu ovih prvih. Logična posljedica takvih odnosa na tržištu je trgovina istinom. Jedan vrlo perfidan, prikriveni oblik cenzure na koji, svatko zbog svojih interesa, pristaju i tajkuni, i mediji, i vlasnici medija, i urednici i novinari. To su ti zakulisni dogovori, kojima tajkuni, i korumpirani vlastodršci kupuju medijsku i novinarsku šutnju kartelskim dogovorom s vlasnicima medija, koji im u zamjenu za novac jamče neobjavljivanje informacija koje bi ih mogle kompromitirati. Takvim su dogovorima stvoreni današnji korumpirani mafijaško medijski karteli, koji u ovom društvu određuju što je to istina, a što nije, određuju koje su to dozvoljene, a koje zabranjene teme, određuju što to javnost smije, a što ni pod koju cijenu ne smije doznati. Tako umjesto slobodnog protoka, mi imamo trgovinu informacijama. Umjesto medija imamo medijsku mafiju, koja se bavi naplaćivanjem šutnje. Umjesto novinara imamo kurire, koji javno prenose samo one informacije koje im za objavljivanje odobri njihov mafijaško medijski kartel, ovisno o tome kojoj grupaciji pripadaju. Medijski reket tako je postao dogovoreni i prihvaćeni model funkcioniranja kriminalne kohabitacije korumpiranih političara, kriminalnih tajkuna, mafije i korumpiranih medija. I ne samo to. Medijski je reket postao glavni oblik cenzure u medijima u Hrvatskoj.
Knjigu Domagoja Margetića "Slučaj Pukanić: Ubojstvo s potpisom države", možete naručiti na mail:
po cijeni od 200,00 kuna. Nakon desetogodišnjeg istraživačkog rada novinara
Domagoja Margetića, ova knjiga daje odgovore na pitanja o najmračnijim tajnama
Balkana: Tko stoji iza ubojstva Ive Pukanića; Na koji način su povezani atentati na Ivu Pukanića i
Zorana Đinđića; Jesu li ratni sukobi na Balkanu 90.-ih bili zapravo
dogovoreni rat kako bi se prikrila pljačka političkih elita u Hrvatskoj,
Srbiji, BiH i Crnoj Gori; Kako su Tuđman i Milošević u vrijeme ratnih sukoba između
Hrvatske i Srbije zajedno prali novac opljačkan iz tih balkanskih država; Što skriva tajna Miloševićevih i Tuđmanovih bankarskih
operacija u Francuskoj i Velikoj Britaniji; Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko
kriminalno podzemlje; Kako je stvaran Novi balkanski kriminalni poredak; Tko su stvarni vladari balkanskog podzemlja; Na koji su način međusobno povezane kriminalne, političke
i poslovne elite na Balkanu; Koje su okolnosti dovele do ubojstva Pukanića; Što je točno znala i ispričala novinaru Domagoju
Margetiću Miloševićeva blagajnica Borka Vučić; Tko radi za Osmanijevena Balkanu; Što je tajna „Operacija Durres“?
Nakon što
je u prosincu 2005. godine, poduzetnik Ivan Radošević podnio vrlo opsežnu
kaznenu prijavu protiv Milana Bandića i ostalih zbog organiziranog kriminala, u
vezi sa manipulacijama oko nekretnina nekadašnje Zagrepčanke u zagrebačkoj
Heinzelovoj ulici, usprkos brojnim dokazima o kriminalnim vezama zagrebačkog
gradonačelnika USKOK je odlučio odbaciti i ovu prijavu protiv Bandića. Nakon
USKOK-ovog odbacivanja navedene kaznene prijave iz 2005 godine, Radošević je
15. studenog 2011. godine nastavio kazneni progon
protiv Bandića i ostalih, te u zahtjevu za provođenje istrage Županijskom sudu
u Zagrebu, navodi detalje istrage koju u njemačka policija i tužiteljstvo vode
protiv Bandića zbog naručivanja i pokušaja ubojstva Ivana Radoševića 26. listopada 2004. godine na
teritoriju Njemačke. Upravo se
u ovom novom zahtjevu za provođenje istrage protiv Bandića otkrivaju i mogući
motivi vlasti u Zagrebu za prikrivanje cijelog slučaja, kao i motivi Državnog
odvjetništva i USKOK-a za „pokrivanje“ kriminala s kojim se povezuje
zagrebačkog gradonačelnika. „Prvookrivljeni
Milan Bandić je u namjeri da za korist nepoznate interesne skupine pribavi
vrijedno građevinsko zemljište oštećenika kao tužitelja Ivana Radoševića, (u
široj javnosti poznato kao "zemljište bivše Zagrepčanke"), upisano
kao k.č.br. 67/1, zkul. 3861 k.o. Trnje, u naravi 33 zgrade i dvorište u
Zagrebu, Heinzelova 68, površine 97.425,00 m2, odnosno u namjeri da prisili oštećenika
kao tužitelja Ivana Radošević, da odustane od pravne zaštite svojih prava, naručio
podmetanje eksplozivne naprave, te podmetanje požara protiv podnositelja
prijave, i to na njegovoj privatnoj adresi u Saveznoj Republici Njemačkoj,
Menzel. str. 24, D-67061 LUDWIGSHAFEN/Rh, što su po narudžbi Milana Bandić
nepoznati počinitelji dana 26.10.2004. g. učinili, pri čemu su ugrozili život oštećenika
kao tužitelja Ivana Radošević i njegove tada malodobne kćeri Stefany Radosevic,
koja se u času eksplozije nalazila u kući te je podnositelju prijave time
nastala znatna materijalna šteta, procijenjena na € 150.000,-. Postupak po tome
vodio se od strane nadležnog Državnog Odvjetništva Frankenthal, pod oznakom,
CUST Js2806R, Broj akta /Geschäftsnummer/ 5077 Js 036124 / 04, za kaznena djela
§ 81 e, f, 162 odlomak 1 S. 2 Njemačkog Kaznenog zakona (Razbojnička prinuda i
podmetanje vatre (zapaljivanje), i to protiv, između ostalih, i Milana Bandića
kao naručitelja, poticatelja tih kaznenih djela“, stoji u zahtjevu za
provođenje istrage, od 15. studenog 2011. godine, pred Županijskim sudom u
Zagrebu.
Nakon što je ministar policije najavio svoj izborni angažman, otkrivamo skandaloznu HDZ-ovu špijunsku aferu! Ekskluzivno: Jadranka Kosor i HDZ sklopili su sa tvrtkom Soboli d.o.o. koju kontrolira Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova i bivši ravnatelj SOA-e, posao na temelju kojeg Soboli provodi ilegalno špijuniranje oporbenih stranaka u predizbornoj kampanji, kako bi HDZ-u prljavim dosjeima o oporbi osigurao izbornu pobjedu.
Prema tvrdnjama našeg izvora iz Gradskog vijeća Grada Opuzena, HDZ sa svojim partnerima u Opuzenu i gradonačelnikom i saborskim zastupnikom Stipom Gabrićem Jambom planira prodaju čak 771 hektara državnog zemljišta, o čemu će danas odlučiti Gradsko vijeće, u kojem većinu kontroliraju HDZ, HSLS, HSS, a kako tvrdi naš izvor „tri glasa kontrolira Agrokor“. Nameće se pitanje postoji li zakulisni dogovor HDZ-a i Agrokora oko prodaje vrijednog poljoprivrednog zemljišta u dolini Neretve, kako bi iz tih izvora HDZ ilegalno financirao prestojeću predizbornu kampanju?! „HDZ prodaje sam sebi površinu jednog Luxembourga pljačkajući državu za milijarde“, tvrdi naš izvor.
Dokument Protuobavještajne agencije (POA), pravne prethodnice današnje Sigurnosno obavještajne agencije (SOA), od 14. ožujka 2005. godine, klasa P0420-SS001, urbroj 639-20-01240-05/23399, klasificiran kao „službena tajna – tajno“, kojeg je potpisao osobno tadašnji ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko, dokazuje kako je izvjesni Đino Zekan, inače prijavljen za ratni zločin pred Tužilaštvom BiH, bio pod obradom POA-e, te kako je POA raspolagala operativnim informacijama o Zekanu. Usprkos tome, POA je očito prikrivala podatke o Zekanu, pa isti nikada nije kazneno procesuiran niti zbog sumnji na organizirani kriminal, niti zbog sumnji na počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Slučaj Zekan tako otvara pitanje organiziranog skrivanja dosjea i dokaza o ratnim zločinima i njihovim počiniteljima od strane Protuobavještajne agencije i tadašnjeg ravnatelja Tomislava Karamarka, današnjeg ministra unutarnjih poslova u Vladi Jadranke Kosor. U čije ime i za čiji račun je Karamarko u POA-i skrivao Dosje Zekan?
GDJE JE MUP "ZAMRAČIO" 139,39 MILIJUNA KUNA? Nakon što je uredništvo portala Mojzagreb.info iz nepoznatih razloga cenzuriralo kolumnu novinara Domagoja Margetića o Tomislavu Karamarku, Necenzurirano.com objavljuje cenzuriranu kolumnu u cijelosti.
Tijekom sudskog postupka pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, u kojem mu se sudilo zbog posredovanja u pribavljanju lažnih dokumenata za Antu Gotovinu, odnosno kao pomagaču u bijegu Ante Gotovine, umirovljeni djelatnik kriminalističke policije Salih Fazlić često je pokušavao iznijeti detalje o svojih saznanjima o kretanju Ante Gotovine tijekom skrivanja i bijega. Ne ulazeći u sadržaj Fazlićevih tvrdnji, vrlo je simptomatično da su mediji ustrajnoi prešućivali njegove navode, dok su suci Općinskog kaznenog suda u Zagrebu često zabranjivali Fazliću da u sudnici iznosi svoja saznanja o Gotovininom bijegu. Necenzurirano.com ekskluzivno objavljuje pisanu izjavu koju je Salih Fazlić sastavio o svojim saznanjima o bijegu i skrivanju Ante Gotovine.
„Znaš Marga, ja sam prevaren. Svi smo mi prevareni! I ja sam branitelj, branio sam ovu zemlju, danas jedva preživaljavam borim se za svoju djecu i unuke. A generali koji su bili u istom ratu kao i ja danas su multimilijunaši, imaju dvorce, vile, stanove, milijune i osigurali su budućnost i svojim praunucima“, rekao mi je Božo za šankom prije nekoliko tjedana, kada smo u sitne sate započeli još jedan kasnonoćni razgovor o herojima, lopovima, zločincima i profiterima koji su opljačkali ovu zemlju. Što veći heroj, to veći profiter, što veći profiter to veći zločinac, i tako to nekako ide u krug. Začarani, krvavi, blatni, prljavi krug ratačiju su cijenu platili opet oni najmanji ljudi, a oni veliki, oni heroji, oni su se u tom ratu poprilično dobro naplatili. Naplatili su se za svakog mrtvog i poginulog u tom ratu, naplatili su se za svaku tuđu uništenu kuću, naplatili su se za svako spaljeno ognjište, na grobovima koji su se umnožavali iz dana u dan u tim krvavim godinama, naši su heroji gradili svoju tranzicijsku karizmu. Ti prljavi, i krvavi jahači tranzicije. A ja, sada uoči izricanja haaške presude trojici takvih, zapravo razmišljam o Božinim riječima.
"Izvješće o napretku iz 2010. godine napominje da je „Hrvatska napredovala u području pravosuđa i temeljnih prava“ navodeći da „unutar pravosudne reforme ostaje mnogo posla i izazova, posebice vezano uz sudsku efikasnost, nezavisnost i odgovornost“. Općenito, Izvješće o napretku iz 2010. navodi: „Antikorupcijski napori su povećani s pozitivnim rezultatima, ali korupcija ostaje prisutna u mnogim područjima“, navode iz Partnerstva za društveni razvoj u izvješću od 14. veljače 2011. godine, pod naslovom "Hrvatski napredak vezan uz ispunjavanje mjerila unutar Poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava".
Ekskluzivno u nastavcima objavljujemo izvornu Due Diligence analizu, koju je prema narudžbi Uprave BLB banke, u svibnju 2007. godine, izradila odvjetnička kancelarija Dorda Brugger Jordis, sa sjedištem u Beču, koja dokazuje kako je Uprava Bayerische Landesbank Munchen (BLB) znala za detalje kriminalnog poslovanja Hypo Grupe i prije samog preuzimanja većinskog vlasništva nad dionicama Hypo Alpe Adria Banke. Dokument kojeg objavljujemo u cijelosti predstavlja jednu od najstrože čuvanih bankarskih tajni Hypo Alpe Adria Grupe, zbog čega do sada nije objavljivan u izvornom obliku. U interesu javnosti odlučili smo objaviti dokument u nastavcima na istraživačkom novinarskom portalu Necenzurirano.com.
Necenzurirano.com ekskluzivno u nastavcima objavljuje dokument koji dokazuje kako su Bavarska i Bayerische Landesbank Munchen (BLB) znali za organizirani kriminal i pranje novca preko Hypo Grupe, i prije nego što su kupili većinsko vlasništvo Hypo Grupe.
"Zapravo pišem o tome fenomenu društvene šutnje. Jednog općeg društvenog ništavila koje je zavladalo društvima na tranzicijskom Balkanu. Šutnja, kao jedina reakcija na koju je javnost ne samo spremna, nego jedina reakcija za koju je ova tranzicijska javnost uopće sposobna. Šokira me zapravo da je to tako. Šokira me taj mentalitet, ta parazitska psihologija prema kojoj smo spremni biti suučesnici u zločinu elita za mrvicu povlastica koje su nam oni spremni pružiti. Suučesnici u zločinu elita u zamjenu za malo mirnog života i neku crkavicu ... Nakupljalo se to godinama. Nije to nešto što je tek tako došlo, dakle, vjerojatno su mnogi razlozi tome, ali prije svega taj što sam shvatio da je vrijeme da u vlastitoj savjesti odaberem izbjeglištvo kao prosvjed protiv svega što se oko mene događa. Ono što sam u jednom ranijem komentaru nazvao diferencijacijom pameti, i doista tako mislim. To je prije svega etičko pitanje distancirati se od mase i društva, pa i države i nacije i svega u onom trenutku, kada to smatramo nekim duboko unutarnjim prizivom savjesti nekom unutarnjom pobunom koja se dakako rađa iz ogorčenosti svime onime što vidimo oko sebe. Ne mogu ja mijenjati svijet, nemam tih iluzija, ali mogu biti protiv svijeta. Mogu biti protiv svih, ako to smatram etički prihvatljivim u vlastitoj savjesti. Onda to čak smatram i obavezom, kao nekakav javni radnik, kao nekakva javna osoba, iako ne znam zašto nas novinare, pogotovo nas samohrane, smatraju javnim osobama", rekao je u razgovoru za Novu srpsku političku misao novinar i urednik Necenzurirano.com Domagoj Margetić.
Kao što pokazuje Slučaj Thompson, u Hrvatskoj se i šutnja može vrlo dobro unovčiti. Ili naplatiti. Ništa novo. Ionako smo znali da je u ovom društvu sve na prodaju, da se trguje svime, od ljubavi, do ukradene imovine. Jednostavno rečeno – ovo je zemlja kurvi i lopova i sve kao da funkcionira po principu, kupi prodaj, ukradi, zamrači. Na svakom uglu se netko kurva, iza svakog ugla netko krade. I ljudima je to jednostavno, ne samo društveno prihvatljivo ponašanje, nego i društveno, općepoželjno ponašanje. Tko se tako ne ponaša u ovoj je zemlji – aucajder. Luzer. Pizda. Gubitnik. Mlakonja. U najboljem slučaju kreten koji ne zna iskoristiti priliku koja mu se ukaže. Jer kako kažu naši ljudi; „prilika čini lopova“, a Hrvatska je za takve stvarno zemlja velikih prilika, velikih šansi.
U predstavci od 20. siječnja 2011. godine, koju su uputili predsjedniku Republike Ivi Josipoviću i predsjednici Vlade Jadranki Kosor, iz Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske, ponovno upozoravaju na političku korupciju u Carinskoj upravi Ministarstva financija, te na kadrovsku mrežu političkih podobnika u Carini, koje je za HDZ u carinskoj službi instalirao bivši HDZ-ov rizničar i smijenjeni šef Carine Mladen Barišić. „Carinarnica Pula je postala privatna prčija rođačkih klanova, prije svega politička tvorevina na čijem se čelu nalaze Barišićevi politički suradnici i rođaci dugogodišnjeg suradnika i prijatelja, Antona Uljara, Drage Brhana i Deana Ivandića, koji sustavno diskriminiraju, šikaniraju, onemogućavaju raznim metodama i postupcima pristup položajnim i višim radnim mjestima, sprječavaju u napredovanju i konzumiranju drugih profesionalnih prava službenika, koji nisu iz njihovog rođačko mafijaškog kruga, dok su svojim rođacima osigurali raspored na položajna mjesta, preko kojih djelotvorno i ciljano utječu na sve opisane procese u Carinarnici ali i gospodarstvu Pule i Istre“, upozoravaju iz sindikata.
Formalni razlozi za ukidanje kultne emisije novinara i urednika Denisa Latina, zapravo, su potpuno nebitni. Bitna je isključivo reakcija javnosti. Reakcija koje nije bilo, baš kao što nema niti te kritičke javnosti, nema u biti nikakve javnosti. Zato smo mi novinari, koji radimo za javnost i „u interesu javnosti“, kako to često naglašavamo, prepušteni sami sebi kada po nama udare veliki i moćni. Tada javnost za koju smo radili, javnost u čijem smo interesu objavljivali brojne novinarske teme i novinarska istraživanja, ta ista javnost koja od nas očekuje pomoć u teškim trenucima, nas novinare ostavi prepuštene samima sebi kada se moćnici okome na nas. Zato, licemjerna su vaša pitanja zadnjih dana, pitanja o tomu tko je stvarno kriv za ukidanje „Latinice“?! Kako tko je kriv??? Ja ne shvaćam jeste li vi stvarno glupi ili se samo pravite glupima? Pa vi ste krivi za ukidanje „Latinice“!
Povodom cenzure na HRT-u i političke odluke o ukidanju "Latinice", priopćenjem se oglasila i udruga Partnerstvo za društveni razvoj. "13.01.2011. godine HRT je izvjestio javnost da je „Latinici istekao životni vijek“ odnosno da se emisija Latinica briše iz programske sheme HTV-a. Nakon 6 godina borbe, emisija Latinica, kao i borba za zaštitu prava novinara, došla je do zida srama jedne politike i jednog društva koje o demokraciji čita u žutom tisku i koje demokraciju gleda u proizvodima holivudske produkcije. Društva kojem je demokracija i pravo čovjeka samo daleko svjetlo kojem se nada. Sustavno rastakanje HRT-a započelo je 08.11.2005. godine kada smo se nakon emisije o ulozi Ivice Rajića u ratu u BiH, oprostili od Tihomira Ladišića. Zbog podrške Ladišiću, sankcionirani su novinari Denis Latin, Aleksandar Stanković, Hrvoje Hrengek i Đurđica Ćočić. U prosincu iste godine Vladimir Šeks je sa pozicije predsjednika Sabora RH napao Denisa Latina i Latinicu. Do tada skoro nezabilježeni govor mržnje u Saboru, označio je početak sustavnog obračuna politike, mafije i lobista iz sive zone sa slobodom govora u RH. Nakon tog događaja, Denis Latin, Aleksandr Stanković, Ana Jelinić, Robert Zuber, Lela Knežević, Ivana Dragičević Veličković, Sanja Mikleušević Pavić i deseci drugih novinara na HRT-u naći će se pod različitim vrstama sankcija, pritisaka, zastrašivanja i ucjena. Uglavnom novinari informativnog programa. Oni koji bi javnost trebali vjerodostojno informirati o činjenicama važnim za svakodnevni život, o stanju u državi, o politici. Isključivo novinari koji su utjecali na sud javnosti, i isključivo onda kada bi obradili temu koja je relevantna za donošenje suda javnosti o načinu vođenja države", stoji u priopćenju Partnerstva za društveni razvoj.
Među analitičarima postoji konsenzus da je na vrhu albanske mafije „šijitski klan Osmani“, te da je „među operativcima na dnu hijerarhije puno Sunita“, te da „ima i sve više Vahabita“. Odnos ovih grupacija nije jasan. Nema sumnje da Vahabiti (čiji „šeik“ Shefqet Krasniqi na propovjedima i u medijima „grmi“ protiv „nemorala i trgovine drogom“) i njihovi „smrtni neprijatelji“ Šijiti, u ovoj trgovini surađuju. Isto tako nema sumnje da su na vrhu ljestvice, i to za sada „neprikosnoveno“, upravo Šijiti, odnosno klan Osmani. Prema jednoj teoriji, Šijiti su od početka kontrolirali ovaj biznis, te će se njihova dominacija nastaviti, a time što su „Vahabitima pustili dio kolača“, samo će „učvrstiti svoju poziciju u odnosu na njih“. Po drugoj teoriji, lojalnosti u tom biznisu su „tradicionalno upitne“, a pogotovo u slučajevima kada su „niži rangovi u hijerarhiji ideološki konfrontirani sa svojim pretpostavljenima“, što je slučaj u odnosu Vahabita i Šijita u albanskoj mafiji. Po ovoj drugoj teoriji, Vahabiti samo „postepeno infiltriraju“ u trgovinu drogama, te će nakon nekog vremena, („kroz desetak godina“), između ovih grupacija izbiti „rat za kontrolu trgovine drogom“. U tom slučaju će „cijela Europa ličiti na današnji Meksiko“ u kojem na tisuće ljudi godišnje pogiba u nasilju vezanom za drogu.
Vehabije tradicionalno nisu živjeli na Balkanu, te je njihovo širenje rezultat najnovijeg vremena. Premda je fenomen širenja Vehabija (Vahabita), odnosno Selefija (Salafita) prisutan u cijelom islamskom svijetu, rijetko gdje je njihovo širenje tako munjevito i tako sveobuhvatno kao na Kosovu. Tako su se Vehabije od sredine 1980-tih godina do početka ovog desetljeća od prvih konverzija proširili na nekoliko postotaka stanovništva, da bi u ovom desetljeću njihov broj „eksplodirao“ do preko jedne petine stanovništva. Smatra se da su tri razloga ovog munjevitog širenja: Vehabije koriste i manipuliraju socijalne napetosti na Kosovu te revolt siromašnog i obespravljenog dijela stanovništva; Vehabije koriste unutrašnji kaos i krizu sunitske Islamske vjerske zajednice; Vehabije primaju masovnu financijsku pomoć iz Saudijske Arabije.
Glavni strateški cilj Irana jest preuzimanje kontrole nad izvorima nafte i zemnog plina u Perzijskom zaljevu. Pri tome se Iran najviše oslanja na šijitske zajednice u naftom i plinom bogatim zemljama, koje tvore većinu u Iraku i Bahreinu, (a u najnovije vrijeme, čini se, i u Kuvajtu), a značajne su u Saudijskoj Arabiji (gdje je cijela, naftom i plinom bogata obala uz Perzijski zaljev – pokrajina Hasa – naseljena pretežito Šijitima), te u Ujedinjenim arapskim emiratima. Manje, ali utjecajne šijitske zajednice postoje i u preostale dvije zemlje te regije: Kataru i Omanu. Tko kontrolira energetske izvore ovog područja, kontrolira svijet. Da bi odvratio pažnju Amerike od krize u Perzijskom zaljevu, odnosno od svoje namjere preuzimanja kontrole u tom području, Iran financira stvaranje tzv. „sekundarnih kriznih žarišta“, a naročito time što financira sukob Izraelaca i Palestinaca (financiranjem Hamasa), te Izraela i Libanona (financiranjem Hezbolaha), te financiranjem pobune šijitske polovine stanovništva u Jemenu. Kriza u Jemenu je značajna zbog blizine morskog tjesnaca Bab-el-Mandeb, koji zatvara Crveno more. Tko kontrolira taj tjesnac, kontrolira pomorsku komunikaciju između Mediterana i Indijskog oceana. Tako taj tjesnac ima identičan značaj kao i Sueski kanal. Stoga se brojni sigurnosni analitičari, kako u zemljama Evropske unije, tako i u SAD-u, Izraelu, nekim zemljama pacifičke Azije, pa i u Ruskoj Federaciji boje da Iran „na Kosovu ima velike planove“, i to u smislu da i od tog područja stvori „novo sekundarno krizno žarište“, a sve radi „odvraćanja pažnje Zapada od njegovih ambicija u Perzijskom zaljevu“. Pri tome Iranu nije bitno što će na kraju biti s Kosovom, već samo to da će time „prenapregnuti pažnju SAD-a i ostalih zapadnih zemalja“, i time oslabiti njihovu mogućnost da interveniraju u Perzijskom zaljevu.
„Amerika je izgubila Hladni rat na Balkanu“. To se danas može čuti u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu. Za razliku od niza srednjoeuropskih i baltičkih zemalja u kojima su komunisti stvar prošlosti, i u kojima se uspješno razvija zapadni društveni model, na Zapadnom Balkanu su komunističke tajne službe „iskoristile, potpirivale i manipulirale tradicionalne etničke i sektaške sukobe“, te su „preuzele kontrolu nad financijskim sustavom i preko njega privredom uopće, kao i kontrolu medija i javnog života, te policijskog i sigurnosnog sustava današnjih balkanskih država“.
