Iako se do danas o tome javno ne govori, istraga Đinđićeve Vlade o Miloševićevim financijskim i ekonomskim operacijama tijekom 1990.-ih godina, te posebno istraga o tzv. Miloševićevim tajnim računima, mogla je razotkriti jednu od najbolje čuvanih tranzicijskih tajna HDZ-ove političke elite i tehnomenadžerske elite koja danas kontrolira hrvatsku ekonomiju. Đinđićeva istraga prije ili kasnije razotkrila bi tajne dogovore Zagreba i Beograda o pljački tzv. „stare devizne štednje“ građana, odnosno sredstava devizne štednje građana Hrvatske, koja su početkom 1990.-ih godina, prema tadašnjim zakonskim propisima, bila deponirana u Narodnoj banci Jugoslavije u Beogradu. Prema dogovoru s Miloševićem, novac je iz Beograda prebačen na tajne račune kod inozemnih banaka pod kontrolom Zagrebačke banke d.d. Zagreb. Drugim riječima, novac „stare devizne štednje“ građana Hrvatske nije opljačkao režim Slobodana Miloševića, nego HDZ-ova ekonomska elita početkom 1990.-ih godina, uz pomoć i prema dogovoru sa Slobodanom Miloševićem, a koristeći financijsku, bankarsku infrastrukturu Zagrebačke banke. Đinđić je tom istragom ugrozio same temelje tranzicijskog Balkana, a pitanje Đinđićeve eliminacije, postalo je zapravo pitanje opstanka i zadržavanja strateških pozicija moći u tranzicijskoj Hrvatskoj.

Dokument kojeg posjedujemo tako jasno upućuje na to kako se Darko Ostoja u svojem poslovanju služio korupcijskim vezama s čelnim ljudima Hrvatskog fonda za privatizaciju, te kako je nezakonito dobivao povlaštene i povjerljive informacije iz HFP-a na temelju kojih je donosio odluke o ulaganjima svojeg fonda. U zamjenu za privilegirane informacije Ostoja je tadašnjem čelnom čovjeku fonda Krešimiru Starčeviću plaćao mito.

Što se točno krije iza nagodbe HDZ-ove Vlade i premijerke Jadranke Kosor s Darkom Ostojom i njegovim SN Holdingom, prema kojoj je Vlada donijela odluku kako će 54,83 posto dionica Liburnia Rivijera Hotela, ukupne vrijednosti 531 milijuna kuna, prenijeti Ostojinom SN Holdingu? Točnije, zbog čega je HDZ-ova Vlada bila prisiljena na nagodbu s Ostojom, i što Jadranka Kosor skriva nagodbom s ostojinim holdingom? Nagodbom s Ostojom Jadranka Kosor pokušala je spriječiti razotkrivanje jedne od najvećih korupcijskih afera HDZ-a, afere preuzimanja vlasništva nad poduzećem DIOKI, koje je za HDZ-ove čelnike uz posredovanje Miomira Žužula, Ive Sanadera, Hrvoja Petrača i Ive Pukanića, od Darka Ostoje ucjenama i prijetnjama preuzeo Robert Ježić. Kod Ježićevog preuzimanja DIOKI-ja Sanader i Žužul, uz znanje drugih čelnih ljudi stranke, uključujući današnju premijerku Kosor, Ostoji je obećana kompenzacija drugim podjednako vrijednim poduzećem. DIOKI je u tom trenutku vrijedio 520 milijuna kuna, otprilike kao danas Liburnia Hoteli. Ekskluzivno razotkrivamo HDZ-ove mafijaške poslove i pozadinu nagodbe Kosoricine Vlade s Ostojinim SN Holdingom.

U svojim je memoarskim zapisima, sada već pokojni, zapovjednik zloglasnog koncentracijskog logora Jasenovac, osuđeni ratni zločinac Dinko Šakić, vrlo detaljno opisao svoje i Luburićeve susrete sa Stepincem nekoliko dana prije napuštanja Zagreba, i u tim je zapisima zapisao i ono što mi je osobno prepričavao po sjećanju o zadnjim sastancima sa Stepincem. Međutim, možda najvažniji dio tih zapisa, bila je mala crvenkasta bilježnica na dnu Šakićeve kutije označene natpisom „Stepinac“. Bio je to, vjerojatno, jedan od najtajnijih dokumenata kraja fašističke endehazije, a ja sam ga, sasvim slučajno, stjecajem čudnih okolnosti zbog kojih sam se našao u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, držao u ruci. U toj je maloj crvenoj bilježnici, izlizanih stranica, uništenih rubova, naliv perom bio ispisan popis svega što su Maks Luburić i Dinko Šakić, iz tajnih riznica Pavelićeve vlade, krajem travnja 1945. godine predali „na čuvanje“ nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu. Kada sam jednom prilikom pitao Šakića, mogu li prepisati ponešto iz te tajne bilježnice, samo mi je kratko odmahnuo rukom. „Cijelu ću bilježnicu objaviti zajedno s mojim memoarima. Biti će to bomba. Ali neka se zna da se i tim novcem iz riznice NDH kupovalo oružje za obranu Hrvatske. Zato ću objaviti cijelu ovu bilježnicu u mojim memoarima, zajedno s ovom zadnjom stranicom na kojoj je Stepinčev potpis da je sve popisano u bilježnici osobno preuzeo na čuvanje“, odgovorio mi je na moje pitanje tada Šakić.

Slučaj Anđelić, točnije slučaj stečaja tvrtke Mirna Vala d.o.o. na Trgovačkom sudu u Splitu, na temelju nepostojećeg kreditnog potraživanja Zagrebačke banke d.d. Zagreb, ukazuje na četiri bitna zaključka koji proizlaze iz ovog slučaja. Prvi je povreda ustavnih i ljudskih prava samog Anđelića, nezakonitim oduzimanjem njegove privatne imovine. Drugi je činjenica da iz Slučaja Anđelić jasno proizlazi kako Uprava Zagrebačke banke krivotvori poslovne knjige i financijska izvješća, lažno iskazujući financijske podatke u knjigovodstvenoj dokumentaciji, jer u tim podacima knjiži i ovakva lažna i u biti nepostojeća potraživanja. Treće, umiješanost ljudi poput Ivana Omrčena i Josipa Klemma u prisilno oduzimanje Anđelićeve imovine i njihova umiješanost u nezakoniti stečaj govori o tome kako Trgovački sud u Splitu, zapravo funkcionira kao produžena ruka organiziranog kriminala i omogućava kriminalnom miljeu da kroz nezakonite stečajeve peru novac sumnjivog porijekla. Četvrto, sasvim je jasno kako je u slučaju Anđelić, Trgovački sud bio produžena ruka bankarskog kriminala Zagrebačke banke d.d., te je funkcionirao kao instrument jedne privatne, poslovne banke, odnosno kao instrument bankarske prijevare nad Ivicom Anđelićem i njegovim poduzećem.

Iako je većinu dokumenata vezanih uz poslovanje Zagrebačke banke d.d. Zagreb preko Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, Uprava banke na čelu s Franjom Lukovićem s vremenom proglasila najstrože čuvanom poslovnom tajnom, dokumenti Zagrebačke banke, njezinog Upravnog i Nadzornog odbora, te Skupštine banke iz 1991. i 1992. godine dokazuju kako je Anglo Yugoslav Bank Limited iz Londona poslovala kao pridružena financijska institucija Zagrebačke banke u inozemstvu, odnosno kako je upravo Zagrebačka banka, točnije Uprava te hrvatske banke, kontrolirala Anglo Yugoslav Bank Limited, preko koje je Slobodan Milošević organizirao i provodio svoje financijske operacije pranja novca iznesenog iz Srbije na tajne inozemne račune. Upravo zbog toga, istraga Đinđićeve Vlade o tzv. Miloševićevim tajnim računima u trenutku kada je pokrenuta, bila je opasnija za politički Zagreb i hrvatsku tranzicijsku elitu, nego za politički Beograd. Zoran Đinđić bio je u tom trenutku opasniji eliti u Zagrebu, nego onoj u Beogradu. Zato je ubijen.

Kaznena prijava odvjetnika Aleksandra Lojpura protiv potpredsjednika srbijanske Vlade, Mlađana Dinkića, od 17. veljače 2006. godine, potvrđuje kako je u pranju novca sa tzv. Miloševićevih tajnih računa, ključnu ulogu odigrala upravo Zagrebačka banka d.d., preko svojih organizacijskih jedinica u inozemstvu, točnije preko inozemnih banaka čiji je Zagrebačka banka bila osnivač i suvlasnik, i koje je kontrolirala Uprava Zagrebačke banke u dogovoru s Miloševićevom povjerenicom za operacije pranja novca preko tajnih računa Borkom Vučić. Upravo detalje o tim dogovorima Zagreba i Beograda, Mlađan Dinkić, kao tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije, prikrio je u svojim izvješćima tadašnjem premijeru Zoranu Đinđiću. Kaznena prijava u tom smislu Dinkića tereti kako je od Đinđićeve Vlade prikrivao trag Miloševićevog pranja novca preko Hrvatske, odnosno preko Zagrebačke banke i s njom povezanih pravnih i fizičkih osoba, točnije preko inozemnih banaka u vlasništvu Zagrebačke banke d.d. Zagreb, koje su na temelju tajnih dogovora s Miloševićem tijekom 1990.-ih godina zajednički kontrolirali Franjo Luković i Borka Vučić. Posredno, preko svojih organizacijskih jedinica  inozemstvu, Zagrebačka banka bila je jamac Miloševićevim offshore kompanijama preko kojih je opran novac opljačkan iz Srbije. Trag tih operacija, kako to jasno proizlazi iz kaznene prijave odvjetnika Lojpura, prikrivao je upravo Mlađan Dinkić, čime je aktivno onemogućavao istragu Đinđićeve Vlade o Miloševićevim tajnim računima u inozemstvu, koja bi prije ili kasnije Đinđićevu Vladu odvela prema političkom Zagrebu i hrvatskim bankama.

„Na temelju izvještaja ministra financija u dopisima kl.: 080-01/10-01/32 i ur. broj: 513-02-1810/1-10-10 od 26. lipnja 2010. godine i kl.: 080-01/09-02/32 i ur. broj: 513-02-1810/1-10-9 od 11. lipnja 2010. godine, moramo konstatirati da smo bili u pravu, kad smo Vam već napisali tvrdnju, da mi g. Ivanu Šukeru, ministru financija, koji je učestvovao 2005. i 2006. godine na udar na sindikat i sindikalce, radnjama koje spadaju u nezakonite i nečasne postupke – ne vjerujemo!“, upozoravaju iz Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske, najnovijom predstavkom od 22. srpnja 2010. godine predsjednika Josipovića i premijerku Kosor na problem političke korupcije i organiziranog kriminala u Carinskoj upravi Ministarstva financija.